Vozimo se prema sjeverozapadu Hrvatske, odredište nam je Radoboj. Dok pratimo cestu koja ide gor-dol, pa zavoj sim- tam, zbijam šale na račun one poznate - leve iti ne. Vijugamo među bregima, uživamo u lijepim slikama prirode. Pogledi lutaju od vinogrda preko livada i šumovitih predjela. Kućice u daljini kao da ih je netko popikao. Neke stoje u osami, neke se drže zajedno. Kako je Radoboj smješten je na prigorju Strahinjčice u sjevernom dijelu Hrvatskog zagorja riječ je o tipično brdsko planinskom naselju u kojem živi oko 3500 stanovnika. Vesnina suhodačica je ravnateljica Muzeja Radboa Ivana Hazulin Pospiš, Radobojčanka koja mi je i prije dolska rekla kak „ne ima mjesta u Evropi, koje bi u učenom svijetu bilo toli znamenito, kao što je njen Radoboj“ a uz sve to još se „pri njima najde mira i spokoja”. Sve je to istina!

Vijugaviom cestom, stigli smo u gorski dio Varaždinske županije koja obiluje prirodnim ljepotama. U toj vidljivosti ali i skrovitosti ljepota postoje brojni kulturno -povijesni svjedoci jednog vremna kad su plemićke obitelji gradile svoje utvrde, dvorce i kurije, crkve i kapele. Moje odredište je odmah iznad Klenovnika, Vukovoj. Tamo se nalazi se kapela svetog Wolfganga, jedina preostala kapela posvećena ovom svecu u Hrvatskoj, te najjužnija ako se gleda ukupan europski prostor. Ove godine slavi se 31. listopada, 1100.godina od rođenja svetog Wolfganga u Austriji, Švicarskoj, Mađarskoj, Češkoj i Sloveniji. Kako je sve popularnija ruta sv. Vuka spajamo se sa svim zemljama u nadi da će i Vukovoj biti jedna od postaja. Vesna sa svojim današnjim suhodačem, mons. Nedjeljkom Pintarićem, svećenikom Zagrebačke nadbiskupije, donosi i priču o Svetom Wolfgangu koji je živio i djelovao u 10.st. a Oton II, ga je imenovao biskupom bavarskog grada Regensburga.

U Muzeju grada Zagreba postavljena je mini- izložba "Povelja s pečatom od zlata začetak gradskog arkiva". Poetski je to naziv o začetaku gradskog arhiva, odnosno riječ o temeljnom dokumentu ili nultom dokumentu grada Zagreba, Zlatnoj Buli. U Crnoj Laszowski sobi koja je u predvorju Muzeja, ovoga nećete vidjeti Zlatnu bulu, već potvrdnicu Maksimiljana II., iz 16.st., ističe gošća emisije, muzejska savjetnica i jedna od autorica ciklusa izložbi, posvećenih njihovom utemeljitelju Laszowskom, Aleksandra Bugar. Urednica emisije je Vesna Jurić-Rukavina.

Naše novo odredište je Gornja Stranica, koje pripada Ribniku, u zemlji Međužubergorskoj. Naziv Međužuborgorska zemlja nastao je u sred snimanja, jer pojas u koji je smještena Gornja Stranica do sad nije imao ime. Smješten je između Žumberka, Gorskog kotara, kojeg omeđuju Kupa i Dobra. U Gornjoj Stranici žive Brigovci i Kostenjari, a u nizini Dolinari. Ima pet stanovnika, a govori se kajkavskom ikavicom kaže, hrvatski književnik Edo Popović. Iz dnevnog boravka koji je ozvučen pjevom slavuja, prošetali smo lijepim krajem, šumama, otišli na Velebit, "skoknuli" Edi u životno najbližu zemlju Njemačku, ali i u Švicarsku zbog romana kojeg piše "U Švicarskoj nema mačaka lutalica". Autorica je Vesna Jurić-Rukavina

Iz Svetog Jurja s Jadranske magistrale cesta nas je vodila do vodi Krasnog Polja - najvećeg naselja, sela na obroncima Velebita. Ovo ne veliko selo, oko 400 stanovnika, poznato je i kao sjedište Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, koji je 2017. godine, upisan je i na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine. A Nacionalni park ima 16 km Premužićeve, nadaleko poznate staze, od ukupnih 57. U prostoru gorskog parka su prave atrakcije, od Hajdučkih i Rožanskih kukova, botaničkog vrta u prirodi, Lukine jame koja je jedna od najdubljih na svijetu. Krasno ima i prvi Šumarski muzej u našoj zemlji. Tko dođe u Krasno, prvo se nauživa zraka i svih ljepota prirode, a onda ide jesti sir, pa smo tako i mi . Jedan od najpoznatijih sirara ne samo toga kraja već i svjetskog glasa je gospodin Vladimir Tomaić koji je preuzeo sva sirarska znanja i vještine od svojih roditelja. Bilo je teško, ali se nikad nije dao iz svog mjesta. Autorica je Vesna Jurić-Rukavina.

Kad kažemo Senj, prva je asocijacija tvrđava Nehaj, simbol je grada. Tvrđava je sagrađena 1558. godine pod nadzorom kapetana i generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića i kapetana Herbarta VIII. Auersperga Turjaškog. Sazidana je od materijala razrušenih crkava, samostana i kuća prvotno smještenih izvan gradskih zidina. Senj nisu samo uskoci svima znani, taj grad je zaista posebna priča jer iz senjske poviesti progovaraju Rimljani, Huni, Avari, templari, Frankopani, Mleci, Turci…Uz moju suhodačicu gradom, Blaženku Ljubović bilo mi je podosta lako u snalaženju svega što taj grad ima i jest.

U Senj smo stigli omiljenom cestom Jozefinom. Kad dođete na Vratnik zastanite i bacite pogled na Jadransko more i hrvatske otoke. Zasigurno će vladati tišina koja nastaje od silne ljepote koja ostavlja bez daha. Senj i bura su sinonimi. No, bura ne donosi samo hladnoću; s njom dolazi i svježina tijekom ljetnih mjeseci, Senj, sa svojih 2240 sunčanih sati, jedan je od najsunčanijih gradova u Hrvatskoj. Iako smo snimali sredinom lipnja, već nas je zatekla vrućina, a odmah su nam svi rekli kako bure ove godine nema. Nakon šetnje gradom, švrljanja po placu, povratak na Rivu koja je besprijekorno čista i uređena. Na Rivi se nalazi maketa Senja, koja odmah ukazuje na brojnu ostavštinu daleke i burne prošlosti. Moj suhodač je direktor TZ Senj Viktor Samaržija. On je ekonomist, vrsni kuhar a zna sve i o ugostiteljstvu još trinaeste godine. Živi u Senju sa suprugom i troje djece. Na Senjskoj rivi, podlegli smo svakodnevici. Riječ po riječ, o Senju svagdašnjem. Otkrila sam konačno tko su Bunjevci u Senju i ima li nasljednika uskoka te zašto je direktor za sve kriv. Autorica je Vesna Jurić-Rukavina.

Odlazimo u Bjelovar –u jedan grad koji nikad nije bio selo. Tak ja to mislim jer Bjelovar je jedan od najmlađih hrvatskih gradova – osnovan je 1756. godine odlukom carice Marije Terezije kao vojno središte, a planski je odmah građen pa izgrađen – simetrično s pravokutnom mrežom ulica i velikim središnjim trgom. Nakon što smo razgledali središte grada, prošetali Korzom i obišli Trg Eugena Kvaternika, bili u katedrali, zadržali se ispod balkona Gradskog muzeja i bacili oko na zgradu Gradske uprave s arkadnim hodnikom na pročelju, koja je u 18. stoljeću bila centar vojne komande izabrali smo klupicu u središnjem bjelovarskom parku preko puta spomenika Drvo života, nedaleko Glazbenog paviljona koji se smatra jednim od najvećih u Europi. Vesnin suhodač je Slaven Klobučar, novinar, pjesnik i turistički vodič.

Vesna s fotografom i pustolovom Davorom Rostuharom prelistavajući dvjestotinjak vrhunskih i dosad neviđenih fotografija Hrvatske iz zraka otkriva posve nov pogled na poznate vrijednosti kulturne i prirodne baštine Hrvatske, a neke otkrivaju i posve nove vrijednosti i atrakcije.

Na jednom od brežuljaka ispod Ivančice u Hrvatskom zagorju, smjestilo se svetište Majke Božje Gorske, koje je već stoljećima odredište mnogih hodočasnika. Ovo svetište zanimljivo je i zbog povijesti i arheologije. Naime u tom malom svetištu pronađeni povijesni ostaci iz antičkog vremena, ali i krstionica iz 5.st. Koncem šestog stoljeća naseljavaju se pretci kajkavaca. Današnja crkva okružena je cinktorom koja ima oblik nepravilnog oktogona. S unutrašnje strane cinkture obješene su slike koje prikazuju brojna čudesa koje je učinila Majka Božja Gorska.